news-details
Lice

Opasno je biti nešto što nijesi

Izvor: Pobjeda

Autor: Vjera Knežević Vučićević

U svestranom, kreativnom i harizmatičnom profesoru, slikaru, upravniku barske galerije, doktoru teorije savremene umjetnosti Milunu Lutovcu, izolovanost i neizvijesnost nametnute globalnom pandemijom probudile su stvaralačku energiju, ali i svojevrstan bunt i otpor prema teško poljuljanoj prirodnoj ravnoteži.

Odgovorio je hrabro - raspjevanim, jarkim koloritom, dubinom i širinom vidika, praćenim neodoljivom jednostavnošću koji zrače sa njegovih platina, nenametljivo budeći optimizam, šireći osmijeh.

Za šestu samostalnu izložbu nazvanu „Halellujah“, koja će biti otvorena večeras u 21 sat, u Spomen domu „Crvena komuna“ u galeriji „Marko K. Gregović“ u Petrovcu, pripremio je 34 djela, raznih formata, nastalih za svega nekoliko mjeseci. Većinom je u pitanju akril na platnu, mada ima radova i na kartonu i na dasci.

U dijalogu

Slika koja je „vodilja“ nove umjetničke priče Miluna Lutovca i nosi naziv „Aleluja“, a šalje poruku da čovjek mora biti u dijalogu s prirodom, pri čemu smo na tom putu, smatra Lutovac, napravili neke greške i otuđili se od pravih vrijednosti.

- Možda je ovo što nam se dešava proizvod tog otuđenja. Ako, razmišljajući u domenu likovnog stvaralaštva, pokušamo doći do toga kako biti iskren prema sebi, za mene je važno da taj kolorit i likovni izraz liči na nešto što pripada meni. Zbog toga sam se odlučio za boju podneblja u kojem provodim život.

 Sam osjećaj da smo na obali, topla mediteranska priča, koja je u fantastičnom sudaru sa onim „iza“ - brdima, planinama, stijenama… - stvara veoma lijep kolorit i fantastične mogućnosti za inspiraciju. Ideja je iznad i pripada svima, a samo je vještina ko može da se konektuje na tu ideju. U dijalogu između toga što ta mediteranska priča donosi i ovoga čemu mi pripadamo, stvara se ono po čemu je ovo podneblje prepoznatljivo - nar, žuka, more…- objašnjava Lutovac.

Podsjeća da je prethodnim opusom počeo da obrađuje temu neba - njegov portret i promjene, najavljujući da će se tome u budućnosti i vratiti.

- Sada sam se spustio na obalu da pokušam sagledati kako ona reaguje na taj kolorit. Tu sam pronašao male životne pojave koje sam pretočio u ciklus na temu žuke, karakteristične za naše podneblje. Nije isključeno da se kasnije pojavi i maslina, koja traži drugačiji likovni izraz.

Praktično, što bi rekao jedan naš Starobaranin – „biljka prati čovjeka“. Darove prirode ne treba zanemarivati, jer oni nam govore više o nama nego što mi mislimo. Čitanje prirode kao neki brevijar je, smatram, lijepa vještina.

Mišljenja sam da sam ovom izložbom po prvi put pronašao nekoliko stvari, a jedna od njih je prepoznatljiv likovni rukopis, koji je već počeo da se pojavljuje kao nešto što „liči“ na mene. Testirao sam da li će to da mi dosadi u stvaralaštvu. Nije, što znači da sam uradio pravu stvar - bio sam iskren prema sebi. I ubuduće će to biti moj manir – najavio je Lutovac.

Govoreći o stvaralačkom kredu velikih likovnih umjetnika, tvrdi da iza svega stoji karakter.

- Eto, Vojo Stanić ima onu svoju karakterističnu žutu, malo mat, fantastičan je portretista dosade, teške sunčane priče, Lubardin rad je prožet kikotom kamena, Dado je u bajkovitoj, traumatičnoj priči… U mojoj priči, ako budem mogao da izdržim, biću sluga tri gospodara - dobra, ljubavi i nade.

To su moje muze i ako bih uspio da se sa njima družim, izašao bih iz ovoga prostora. Volio bih da, pošto sam prilično uvezan sa teorijom umjetnosti, to moje putovanje iskoristim u praktičnoj likovnoj priči, da se posvetim radu koji bi se zvao „Egzistencija estetike“. Bila bi to analiza ne isključivo mog rada, već i rada nekih ljudi koje bih odabrao da budu dio te priče.

Pored ratova, revolucija, pandemija, haosa, estetika je ta koja ipak u sebi ima tu vitalnost da opstane. Ne može se od svih očekivati da stvore vrhunske stvari, ali je poenta da idemo ka tome, kako bi sačuvali ljepotu bez koje ništa nema smisla - poručuje Lutovac.

Prava istorija

Obilazeći osunčani radni prostor barske galerije, gdje su se rađala djela za novu izložbu, nemoguće je otrgnuti se iznenađenju što je već sada u prilično zreloj fazi procesa nastajanja još njih nekoliko, gotovo spremnih da ispričaju novu sugestivnu priču kista po platnu vođenog rukom i emocijama slikara koji tvrdi da nas umjetnost čini boljim ljudima.

- Trenutak potpunog prepuštanja umjetnosti dolazi onda kada nam neki unutrašnji glas šapne da bi trebalo da stavimo tačku i odložimo pero ili kist, da ono nastalo može dalje i bez nas. Traganje za ličnim izrazom, koliko ispunjava i raduje, toliko obeshrabruje.

Da bi se stvaralo, čovjek se mora potpuno razgolititi pred sobom. Trebalo bi stvarati dok je taj trenutak stvaranja tu, sa nama. Kultura bez osmišljenog i duhu vremena prilagođenog obrazovanja, plodno je tlo za rijaliti i njima slične programe. Zato nas umjetnost čini boljim ljudima - kaže Lutovac i podcrtava da je put da bi čovjek došao do nečega vrijednog dug.

- U startu ne možeš da budeš jednostavan. Tako je u svemu. Samo iskreno stvaralaštvo okrenuto čovjeku i njegovim najskrivenijim nemirima i osjećanjima, može da traje kroz vrijeme. Talenat treba da služi nadi i altruizmu (izbavljenju) posebno u vremenu velikog iskušenja, da ne kažem ove pandemije.

Veće ne može biti sadržano u manjem - od umjetnosti i stvaralaštva se ne može tražiti da služi. Umjetnost je jedina prava istorija čovječanstva, jer, ko sada zna ko je u trenutku kada su stvarali velikani poput Salvadora Dalija ili Marsela Prusta, bio ministar odbrane, predsjednik mjesne zajednice ili direktor Doma zdravlja... - smatra Lutovac.

Vanremenska djela koja, kako ukazuje, u sebi imaju kod nade, ljubavi i dobra (dobronamjenosti) stubovi su velikog hrama trajanja.

- Opasno je koketirati sa životom, biti nešto što nisi, u umjetnosti nema prevare. Najtužnija stvar je kada neko pokušava da u malim ovozemaljskim igrama upotrijebi prostranstvo dara i stvaralaštva. To je nepogrešivi znak da je taj zalutao u šumi koja ne pripada njegovom biću - poručuje Lutovac.

Crna Gora je sva u pokretu

Milun Lutovac podsjeća da je „Balkan svjedok velikih žrtava i promašaja“.

- Crna Gora je sva u pokretu, „kao da je pala iz svemira“, inficirana Mediteranom i njegovim visokim nebom, ona je zavičaj snažne misaonosti. Problem nastaje ako se dar okrene protiv sebe samog i umjesto u stvaralačku, pretvori u rušiteljsku energiju. Umjetnost mora da služi dobru, da spašava i štiti, pa, ako je prava, ne može da služi ni jednoj drugoj društvenoj vještini – kazao je umjetnik.

Dodao je da je „imao sreću što je okružen dobronamjernim i poznatim umjetnicima, koji razumiju procese, pa od njih čovjek može i naučiti“.

- Savjeti i poruke su za mene kao konac kroz lavirint kojeg pratim. Nastojim da se držim dobronamjernih ljudi… - kaže Lutovac.